Uloge majki i očeva u našem društvu prilično su tvrdo i konzervativno postavljene. Roditeljstvo se još uvijek podrazumijeva kao, prije svega, ženska obaveza i "majčin posao".

A tako postavljene obaveze vrlo brzo postaju teret i ona ne može kvalitetno da funkcioniše na svim životnim nivoima, uključujući i roditeljski. Stoga je projektom Tatamata pokrenuto mnoštvo pitanja i zatraženi su odgovori među očevima i majkama različitih generacija da bi se sagledala pozicija oca u porodici.

Tate provode 11 minuta dnevno sa djetetom

Rezultat koji je dobijen projektom Tatamata je zapravo pitanje – da li je 11 minuta dnevno sa djecom dovoljno da tata bude tatamata.

Na to pitanje daje odgovor istraživanje o roditeljstvu koje je sprovela Kuća rodnih znanja i politika uz podršku Njemačke organizacije za međunarodnu saradnju GIZ, sa ciljem pokretanja dijaloga na temu savremenog roditeljstva.

Izraz "tatamata" uglavnom koristimo da okarakterišemo čovjeka koji je vješt u nekom poslu – ali koje su karakteristike tata koji vješto obavljaju "posao" tate?

U posljednje vrijeme se mnogo pominje ta uloga oca u odgajanju djeteta, posebno u kontekstu ravnopravnosti očeva i majki i značaju uključivanja muškaraca u kućne poslove. Ipak, malo se zna o tome kako očevi vide sebe i svoju ulogu i šta bi ih motivisalo da provedu sa djecom više od 11 minuta dnevno, koliko sada u prosjeku čine.

Samo budite prisutni, budite tu svakog dana

Ovo istraživanje je upravo pokazalo da današnje tate, prije svega, žele da provode više vremena sa svojom djecom. Oni koji to nisu činili dok su djeca bila mala danas zbog toga žale. Njihov glavni savjet za druge očeve je – samo budite prisutni, budite tu svakoga dana.

Majke, s druge strane, od svojih partnera osim fizičke prisutnosti, očekuju i nježnost i za djecu i za sebe; više otvorenosti i bolju kontrolu bijesa u trenucima kada ponašanje djece nije idealno.

A šta kažu djeca

Istraživanje je pokazalo da djeca žele da ih očevi više slušaju, da ih ne ignorišu, da im se ne podsmijevaju, da ne viču i da poštuju njihovu različitost, interesovanja i opredjeljenja, te da se "ne ponašaju kao stroge sudije". Očevi koji se igraju, šale, razgovaraju sa svojom djecom i umiju da ih saslušaju okarakterisani su kao obožavana bića kojima djeca kažu "hvala".

A mnogi očevi svoju ulogu vide, prije svega, kroz strogoću i tradicionalni model u kome je otac, iako često odsutan, glava kuće, uzor i autoritet. U tom modelu očevi vide majke kao suviše popustljive, pa su djeca zbog toga loše vaspitana. Majke se sa tim modelom ne slažu, ali to neslaganje većinom prećutkuju. Djeca to vide i pozivaju mame da govore, da ne trpe i ne ćute.

S druge strane, tu je situacija da je otac odsutan, ali sve dopušta i prašta svojoj djeci i ne želi da ih kažnjava, a partnerku kritikuje zbog strogoće kako bi pred djecom opravdao svoje odsustvo iz porodične zajednice.

Istraživanje ukazuje i na to da se očevi osjećaju nekompetentno za roditeljstvo u prvim mjesecima života djeteta, prije svega, zbog kulturoloških obrazaca povezanih sa dojenjem i "prirodnom sklonošću", tj. "urođenim vještinama" žena za roditeljstvo. Majčinstvo se smatra dominantnom roditeljskom ulogom i ta percepcija je rasprostranjena malo više kod muškaraca u odnosu na žene, ali je zastupljena i među ženama.

Kada se radi o ciljevima roditeljstva, majke svojoj djeci žele da pruže podršku da budu svoja, ostvare svoje ciljeve i interesovanja i budu zadovoljna sobom.

Problematizovanje patrijarhata, tj. tradicionalno utvrđenih odnosa moći u porodici, u ovom kontekstu ne potiče (samo) iz ličnih preferencija. Prema nalazima istraživanja, glavni problem patrijarhata u roditeljstvu je taj što ne odgovara adekvatno na probleme svakodnevice i izazove roditeljstva, niti usmjerava ljude ka funcionalnoj porodici. Naprotiv, rascjep između okamenjenih uloga i promijenjene svakodnevice očeve i majke čini nezadovoljnim i neispunjenim, a ne doprinosi blagostanju djece.

Dakle, potrebno je da se kroz podršku mamama i tatama i promovisanje funkcionalnih modela roditeljstva i partnerstva govori javno o brojnim izazovima, preispitivanju sopstvene adekvatnosti i traženju rješenja kako bi se i jedni i drugi oslobodili pritiska rodno stereotipnih uloga koje porodicu dovode do tačke pucanja.

Samo 1 od 20 očeva u potpunosti uključen u roditeljstvo

Država ima mogućnost da im u tome pomogne kroz uvođenje obaveznog roditeljskog odsustva za očeve, kao u Španiji, Portugalu i skandinavskim zemljama (a odskoro i u Poljskoj). Kod nas ta mogućnost postoji, ali se nedovoljno koristi, pa je tako samo jedan u svakih 20 očeva u potpunosti uključen u roditeljstvo. Obavezno roditeljsko odustvo za očeve bi unaprijedilo položaj žena na tržištu rada, ali prije svega, osiguralo razvoj roditeljskih kompetencija i samopouzdanja za tate.

Na kraju, procentualno najmanja grupa očeva u istraživanju su bili oni koji su prisutni i posvećeni roditelji i u partnerstvu sa majkom jednako učestvuju u odrastanju, razvoju i vaspitanju djece. A upravo to su tatamate, nažalost u ovom trenutku još uvijek u manjini – samo 1 od 20 tata, prenosi "Nova.rs".

Ali iako je još uvijek malo onih koji mogu da ponesu titulu tatamate, naziru se obrisi društva u kome je svaki otac tatamata i to je svakako dobra vijest.

​Nezavisne